Hmelj (Humulus lupulus) je manje poznat kao samoniklo povrće. U prošlosti se u Baranji nije često koristio za svježu prehranu, a poznatiji je i po tome što je osnovni sastojak kod proizvodnje piva i kao dodatak kvascu. Proljetne zelene izdanke pak u prošlosti često su konzumirali slično kao šparoge pa otud potječe naziv i komlóspárga (hrv. hmeljska šparoga). U nekoliko država u Europi hmelj se i dalje uzgaja iz istog razloga. Zeleni izdanci neutralna su okusa, najfiniji su kada se pripremaju na pari. Divlji se hmelj vrlo često pojavljuje na Zelenom putu, a ponajviše uspijeva na priobalnim šumama, obalama potoka i na vlažnim tlima uz rijeke. Uspješan je i na sušim područjima kao što su šikare, u šumarcima i u priobalnom grmlju. Hmelj je dvodomna biljka, pa se na jednoj biljci formira ili muški ili ženski cvat. Ženski cvjetovi priliče češeru. Cvijet se prikuplja za proizvodnju kvasca i piva (kao pojačivač okusa i kao konzervans), a isto tako i za ljekovite čajeve.
